Prije nekoliko godina radio sam putopis iz Bačke, lani iz Krive, a sad me evo u Beloj Palanci. Malo mjesto u Pirotskom okrugu – u čitavoj općini živi malo više od 8500 stanovnika – ponosno je na tri potpuno različite „stvari“: antičku prošlost svoga kraja, pitu banicu i Rajka Mitića.

Mnogi krajevi imaju svoje kulinarske specijalitete, nekad doista tradicionalne, nekad naprosto izmišljene „preko noći“, ali im se rijetko gdje podižu spomenici. U Beloj Palanci, u samom središtu gradića, stoji žena s banicom u ruci na „izvol'te“. Belopalančanka je, naravno, obučena u narodnu nošnju ovog kraja, bijelu košulju i suknju preko kojih ide crna pregača, a na glavi joj zlatnožuta marama.

Banica i gibanica, je li to isto, je li prvo samo skraćenica drugog? Ovdje tvrde da nije, jer se, kažu, kore savijaju u spiralu ili, narodski, u „kovrc“, a banica je usto i nešto hrskavija. Ja im, osim načina slaganja, ne nalazim posebne razlike, hrskavost ionako ovisi o pečenju. Malo je, i to upada u oči, banica previše prisvojena, kao da je ima samo ovdje, a jeo sam je, i to davno, u Makedoniji, Makedonci je prave odlično, baš kao i Bugari, oni pogotovo slatke banice, s marmeladom, džemom, alvom, ratlukom, siromašniji i sa samim šećerom i mlijekom.

Kako god bilo, Belopalančani vjeruju da je banica njihova i da je ovdje najbolja pa su, osim što su joj postavili spomenik, prije 15 godina utemeljili i višednevnu manifestaciju „Dani banice“. Domaćice se tad baš „stave“ budući da se bira i najbolja banica, ali se stolovi „lome“ i od drugih delicija ovog kraja: lovačke mućkalice, rublje čorbe, izviđačkog graha te čobanskog belmuža od mladog kravljeg ili ovčjeg sira s malo kukuruznog ili pšeničnog brašna.

Blizu Belopalančanke stoji – kad se najedeš banice, moraš se napiti vode – fontana s tri testije, glinene posude s drškom i dva otvora (jedan, široki, kroz koji se posuda puni vodom, drugi, uži, na koji se pije). Ovdje testiju zovu stovna ili stomna i bitan su dio narodne tradicije. Primjerice, kad Belopalančanin krene na rad u pečalbu, na kućni prag stavi redom: malo vatre na lopatici, stovnu s vodom i sjekiru sječivom okrenutu nagore. Potom sve to pojedinačno preskače pa kaže: „Preripi oganj, ne izgore se, preripi sekiru, ne iseko' se, preripi vodu, ne udavi se!“ To je neka vrsta „pozitivnog uroka“ da se iz pečalbe vrati živ i zdrav.

M.J. | Bljesak.info / Remesiana, apsida bazilike

Banica i stovne dobili su prednost čak i nad iznimno bogatom antičkom prošlošću ovog kraja. Ovdje je, doslovno usred današnjeg gradića, stajala antička utvrda Remesiana, malo mjesto koje u literaturi jedva da se i spominje, mada je tijekom 4. stoljeća bilo sjedište episkopa Nikite. Remesiana je istražena tek fragmentarno, budući da se prostire ispod modernih gradskih zgrada i ulica, a dobar dio nalaza može se vidjeti u ovdašnjem muzeju, otvorenom prije osam godina točno iznad jezgre antičkog naselja i ostataka kasnoantičke bazilike.

Svašta je nešto zanimljivo i poprilično originalno nađeno na belopalanačkom području. Evo, recimo, mramorni bareljef grčkomitološkog poluboga Herakla; našao ga čovjek ovdje, u gradu, kopajući u svom dvorištu. Pa jedan trački konjanik, također mramorni, također slučajno iskopan u obližnjem selu Lanište. Tu je, u muzeju, a jedan vidjeh i u arheološkom muzeju u Pirotu. Posebno mi znači budući da je jedan, neznano otkuda, dojahao i u samostanski muzej u mom Kreševu. Tu je i brončana statua gole i graciozne Venere što, kao i svako žensko, dotjeruje frizuru.

Itd, itd, ali se muzej, nažalost, može vidjeti samo teoretski, jer je smrtno opaka kuga 21. stoljeća zvana korona zaključala vrata muzeja, a isto je i s turističkim uredom, na čijim vratima fino pišu tri imena, Sonja Radenković, Jelena Mitić i Mladen Cvetković, i za što je ko od njih troje zadužen, samo što uzalud kucam. Tako od ključa kojim bi se otključala vrata što vode u ostatke Remesiane nema ništa, ali mi niko ne brani verati se oko, srećom, rešetkaste ograde kako bih vidio položene antičke stupove, ostatke zidova i apside bazilike. Rešetka je spojena sa zidovima modernih zgrada tako da unutra mogu miš ili ptica koje zanima antika, ljudi ne.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik Septimiju Severu

Zato svi mogu, na dijelu trga pored ostataka, vidjeti spomenik Septimiju Severu, okrutnom reformatoru koji je Rimskim Carstvom vladao od 193. do 211. godine. Izrađen je 202. godine od bijelog mramora, a Belopalančani su ga uglavili u metalno-staklenu kućicu. Znanstvenici se spore oko povoda podizanja spomenika, ali je najvjerojatnija teza da je izrađen kad se Septimije Sever sa sinom i nasljednikom na prijestolu Karakalom vraćao s Istoka u Rim, a ovdašnji carski namjesnik, koji se također spominje u natpisu, požurio da mu ukaže počast. Septimije sa zida zgrade pored trga mrko i poprijeko gleda na svoj „biljeg“ i na fino izvedenu maketu Remisiane.

Pored njega opuštajući pogled episkopa Nikite za kojeg je zapisano da je, kao misionar u okolnim krajevima, „tako blago propovijedao Evanđelje Barbarima da su postajali poslušni poput ovaca“. Zanimljivo je da se u Srbiji predstavlja isključivo, pravoslavcem, mada ga, uz Pravoslavnu Crkvu, kao sveca slavi i Katolička Crkva, štoviše je, kao sveti Niketa Remezijanski, neusporedivo poznatiji i štovaniji u, recimo, Italiji nego u Srbiji. Usto se zna i da je autor jedne od najpoznatijih crkvenih himni, kasnije višestruko i na razne načine eksploatirane „Te Deum“.

Septimije je mogao naići ovuda budući da je kroz današnju Belu Palanku vodila važna rimska cesta Naissus – Serdica (Niš – Sofija). Prije devet godina je na lokalitetu Šuplji kamen, kod sela Crvena Reka, i to tijekom radova na izgradnji paneuropskog prometnog Koridora X (Salzburg – Solun), pronađen miljokaz s natpisom. Postavljen je 230. godine, u vrijeme vladavine Aleksandra Severa, posljednjeg iz te dinastije, ubijenog od vlastite vojske u rimskom logoru kod današnjeg njemačkog grada Mainza.

Znanstvenu javnost uzburkalo je, međutim, mjesto na koje je miljokaz postavljen u Beloj Palanci, a to je nekadašnja Fontana bratstva i jedinstva. Cazin, Ulcinj, Suva Reka, Varvarin, Beočin i Bosanska Dubica bili su gradovi-pobratimi Bele Palanke i fontana je građena u tu čast. Propala Jugoslavija, nestalo bratstva & jedinstva, a belopalanački gradski oci, ne mareći za mišljenje nadležnih institucija za zaštitu kulturne baštine, skontali da je i takva fontana suvišna. Otfikarili joj gornji dio i tu postavili miljokaz.

M.J. | Bljesak.info / Miljokaz

Miljokaz je sav u cvijeću, a fontana ima i bez ove koja to više nije. Eno jedna vrlo fina, s grbom grada i aplikacijama sunca, u gradskom parku. Ne znam ima li veze s pločom pored nje na kojoj su ispisani podaci o stotoj godišnjici oslobođenja u Velikom ratu. Rat u Srbiji, tukli se Austrijanci i Francuzi, a poginulo šest Belopalančana, jedan francuski major i tri Senegalca u sastavu francuskih snaga. Ponekad pomislim da je svijet tek sad poludio pa naletim na očit primjer da se to ipak zbilo davno.

Preko puta je crkva Hristova Uspenja, jedina u gradiću. Godina joj je 110, mada djeluje novije, valjda zbog nedavne obnove, kako svana, tako i unutra. „Umij svoje grehe, a ne samo lice“, parola je što „gađa“ s police za crkveni tisak. Najbolji detalj je izvanredna lijepo izvedena drvena rozeta iznad ulaza. Zvonik ne samo odvojen već podaleko od crkve. I prije je ovdje bila crkva, podignuta, po jednom zapisu, neposredno nakon oslobođenja od osmanske okupacije, 1877., od kamenja povelike tvrđave od koje su danas ostali samo gotovo neznatni tragovi, a „zaplatile“ su i napuštene turske zgrade. Sagrađena nabrzinu, nije dugo potrajala.

Jedini sačuvani objekt iz osmanskog doba je most ispred vodenice na Vrelu. Mali, jednolučan, prilično je zarastao u travuljinu, a sevap bi ga bilo očistiti i od nakupljenog blata što ga guši sve negdje do polovine luka. Dodatno je nagrđen nekakvim cjevčugama, a šteta, da se sredi, baš bi bio cool.

Vrelska vodenica, tako je zovu, sasvim je druga priča, uredna, i to baš onako kako treba. Ne služi samo za pokazivanje radoznalcima kao ja već funkcionira na isti način kao prije stoljeće i pol, kad je, do kraja osmanske vladavine ovim krajevima, bila vlasništvo nekog Afisa Useina. Pokazuju mi to nekoliko zaposlenika u radnim umjesto paradnih odijela za turiste kojih u doba korone ionako nema: meljava je u punom jeku, tare se škriputavo kamen o kamen mrveći kukuruze i žito, a pjev uskovitlane vode im je danonoćna zvučna kupka.

Samo Vrelo s istoimenim restoranom, što ga čuva drvena lutka konobara s tacnom visoko u zraku i poderanim čizmama, pravo je mjesto za ugodan predah. I nekadašnji drugovi su procijenili isto pa su jedan dio nazvali „Parkom heroja“ i postavili biste narodnih heroja Jovana Mitića zvanog Đorđe, Ljubomira Živkovića zvanog Ljupče Španac te Konrada Žilnika zvanog Slobodan. Ako si ovdje htio biti narodni heroj, morao si, izgleda, imati nadimak, bez tog ti sve džaba. U tom dijelu su i tri spomen-ploče, jedna s imenima 16 poginulih boraca NOR-a iz ovog kraja, druge dvije s imenima nekoliko desetaka žrtava fašističkog terora.

M.J. | Bljesak.info / Vodenica

Tu je i spomeničić nazvan „Devojka na steni“, za mene, iskreno, ni estetski ni ljudski ne baš sretno rješenje za ilustraciju jedne ovdašnje legende. K'o biva, zaljubi se neku turski beg u prelijepu djevojku Belu i od njenog brata zatraži njenu ruku. Brat, što iz straha, a što možda i zbog obećavajućeg sutra, jer nije mala stvar biti begovski šurjak, pristane. Djevojke se tada nisu pitale ništa, ma ni reda radi. Kad su svatovi došli do Vrela, buduća mlada zamoli da se, prije odlaska begovoj kući, još jednom napije vode s izvora, a kad joj dozvoliše, baci se u Vrelo i utopi. Stari motiv, prisutan u brojnim legendama i književnim ostvarenjima, a najpoznatije je ono Andrićevo s Fatom Avdaginom, kad Velji Lug ne siđe u Nezuke. Po njoj se, Beli – to mi već zvuči malo nategnuto – gradić i zove Bela Palanka.

Ovdje se, uz Vrelo, održavaju i „Dani banice“. Kako li Bela gleda na to, kako ona trojica narodnih heroja, kako oni s ploča što ih ne dočekaše?

Inače gradić, osim spomenutog, ne nudi previše zanimljivih detalja. Poneka stara kuća u arhitektonskom duhu ovog dijela Balkana, a polako ih nestaje, vidjeh i jednu što se urušila u samu sebe, „Kuća dobrog sira“ sa – zavirih i onjuših – stvarno odličnim izborom, jedan „tristać“ „k'o nov“, samo mu ručna nije čemu, čim je ispred prednje lijeve gume oveći kamen, puno plakata političkih stranaka, a Vučićevih koliko svih ostalih zajedno te prodavaonica s originalnim sloganom „Nemački kvalitet po cenama krize“.

Ni poznatih Belopalančana nema mnogo, ali je, kad se zove Rajko Mitić, da više nikog nema, i jedan dovoljan. Naravno da ne pamtim kad je igrao, rođen je davne 1922., ali suha statistika kaže da je za „Crvenu zvezdu“, i to kao prvi njen kapetan, odigrao 572 službene utakmice i postigao 262 pogotka, dok je za reprezentaciju Jugoslavije sakupio 59 nastupa, 32 puta zatresavši mreže protivničkih vratara. Ovo drugo iz današnje perspektive možda izgleda malo, ali reprezentacije u ona vremena i nisu igrale često kao danas.

M.J. | Bljesak.info / Zaigrati nogometa s legendom

„Zvezda“ je imala mnogo zvijezda, od Borivoja Kostića do Dragana Džajića, ali je Rajko Mitić službeno proglašen prvom „Zvezdinom zvezdom“, a i „Zvezdin“ stadion, nekadašnja „Marakana“, od 2014. godine nosi ime po njemu. Ne pamtim ga ni kao trenera, ali se još uvijek sjećam njegovih tekstova u nekad vrlo popularnom beogradskom sportskom tjedniku „Tempo“.

Nigdje ne naiđoh da podatak da je ikad zaigrao nogomet u svom rodnom mjestu, ali to nije ni važno, ni meni, a ni Belopalančanima: oni su mu uz gradski stadion postavili fin i vjeran spomenik, kako se taman sprema opaliti loptu pravo u protivničku mrežu. E, sa'ću ja fino odložiti foto-aparat i zaigrati nogometa s jednom legendom :)